 |
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
KAO KAD SE
MISLI POKLOPE
piše: Nensi Mujčinović,
Amsterdam |
Izvještaj sa koncerta Balkan Rock Legends i gostiju: Marine Perazić,
Vlade Divljana, Saše Lošića i Elvisa J. Kurtovića u
amsterdamskom Paradisu, 20-og februara 2005. godine
"Muzika prenosi slavu ..."
(B.J. štulić)
U nedjelju 20. februara tekuće 2005. godine u legendarnom amsterdamskom
klubu Paradiso (nekadašnjoj crkvi pretvorenoj u rock-hram), u kome
su svojevremeno svirali The Rolling Stones i skoro svi "živi i mrtvi" čije
ime zbilja nešto znači u rock & roll muzici, svirali su Balkan
Rock Legends (dalje u tekstu: BRL).
Kao predgrupa BRL-ima nastupio je bugarski sastav Artery koji njeguje neku
vrstu anglo-saksonske heavy-rock muzike, obogaćene koloritnim balkanskim
(bugarsko-grčkim) narodnim muzičkim pasažima, i koji u klasičnoj
rock-postavi (gitara-bubanj-bas) ima i čovjeka koji svira buzuki-tamburicu
(made in Grčka!) ukopčanu u marshall pojačalo. I svi su
istetovirani, što bi naš narod rekao, kao djetlići. U svakom
slučaju, skoro debeo sat interesantne svirke, vrlo pogodne za razgibavanje
vratnih mišića!
Onda se u grgoljivoj pomrčini kluba na kino-platnu izvješenom
na "stageu" pojavio šezdesetak sekundi smontiran video-spot pod nazivom "New
immigrants". Uz muzički ulomak sa ploče Led Zeppelin III: "Immigrant
song" (prva sa a-strane!) - preko kojeg su išli dobro poznati zvuci
našeg muzičkog folklora, praćeni slajdovima na granici sublimiranih
poruka (Nikola Tesla, J.B. Tito, holandska kraljevska porodica, Danilo
Kiš, Bogdan Bogdanović, Mostar, Višegradski most, "Vučko",
Zimska olimpijada, porušeno Sarajevo, Pariz, Amsterdam ... ) - pojavila
se na kraju grafitna parola: "Mi smo došli!" (asocijacija koja se "u
nadrgradnji" odnosi na sve naše ljude koji su svojevremeno bili prinuđeni
da odu tamo gdje ni u snu nisu pomišljali da dođu, a "u bazi" svakako
i na ovaj koncert!), čime je zvanično promovisano ono što
su Sergej Kreso, Antonije Nino žalica i Edo Barak te Pero Finci i
Miško Stanišić zamislili kao "umjetnički network" sa
internet stranicom www.newimm.com,
odnosno svojevrstan "umjetnički pokret" koji bi trebao da poveže
iste te naše ljude ljude (razbacane na sve četiri strane svijeta!)
i da objedini njihove kreativne snage u projektima vezanim za književnost,
likovnu umjetnost, muziku, film, ukratko, kulturu i umjetnost uopšte.
Zatim je došao red na BRL.
BRL nisu ništa drugo nego, muzičko-kritičarskim rječnikom
rečeno, "cover-band", znači grupa koja svira tuđe, mahom
popularne stvari. Međutim, ono što BRL izdvaja od većine
grupa takve vrste sa ex-Yu prostora, bilo onih u "matici" - bilo onih u "dijaspori",
su dvije stvari. Prva je ta što je njihov muzički repertoar brižljivo
probran i, mada se neumitno (čitaj: po zakonu tržišta) svodi
na recept: "od svakog pomalo - za svakog ponešto", BRL, prije svega,
i iznad svega, sviraju ono što bismo mirne duše mogli okarakterisati
kao urbani dio ex-Yu pop-rock muzike. Tako se na njihovom repertoaru nalaze
pjesme Ekatarine Velike, Azre, Električnog Orgazma, Zabranjenog Pušenja,
Atomskog Skloništa, Idola, šarla Akrobate, Psihomodo Popa, Pankrta,
Partiprejkersa ... A, na drugoj strani pak, kroz tri postave BRL-a počevši
od 2003. godine pa do danas, prošlo je toliko rafiniranih i renominiranih
muzičara, od kojih je većina i sama svirala u nekim od najznačajnijih
pop-rock sastava sa ex-Yu prostora (da spomenem samo neke: gitarista Ljubiša
Racić: ex - Formula 4; bubnjar Điđi Jankelić: ex -
Bijelo Dugme, Divlje Jagode; gitarista Zoran šerbedžija: ex -
Azra, Bombaj štampa, Crvena jabuka, Valentino; basista Dario Trobok:
ex - Vatreni Poljubac te bubnjar Sergej Kreso: ex - Elvis J. Kurtović & His
Meteors, Gino Banana, Torpeda) - tako da za BRL zbilja važi da nisu,
niti mogu biti običan "cover-band".
Sadašnju, četvrtu po redu postavu BRL, uz već spomenutog
Segeja Kresu - Garu na bubnjevima, sačinjavaju još: Vlado Morrison
- glas, Davor Lazić - gitara, Denis Lukas - bas, Nikola Demonja -
saksofon i klavijature te Miško Stanišić koji se pojavljuje
kao prateći gost-muzičar na klaviru. Zahvaljujući Laziću,
Lukasu i Demonji ovo je ujedno najmlađa i muzički najobrazovanija
postava BRL, budući da sva trojica studiraju na Muzičkom konzervatorijumu
u Amsterdamu: Davor električnu gitaru na nedavno otvorenom odsjeku
za pop i rok muziku, Denis bas-gitaru, a Nikola saksofon na odsjeku za
jazz. Pjevač Vlado Morrison (pravim imenom i prezimenon: Vladimir
Doknić), Sarajlija koji je rođen 1969. godine u Slavonskom Brodu
kada su njegovi roditelji otišli kod bake na vikend u Slavoniju, a
već sljedeći dan počeo je Woodstock, kako sam prijavljuje
u svojoj autobiografiji na internet stranici grupe, iako bez neke naročite
muzičke naobrazbe i prošlosti (faktički, samouk), jedini
je u bandu od njegovog osnutka do današnjih dana. Svojim "nekonvencionalnim" ponašanjem
kako na pozornici, tako i izvan nje izrastao je u istinskog frontmana koji
daje prepoznatljivo i nadasve specifično lice kompletnoj grupi.
BRL su počeli lagano, ali himnički: "Ima neka tajna veza" (Bijelo
Dugme). Onda su otprašili muzički blok od još pet pjesama
koji su završili sa "Marinom" (Azra), čime su najavili prvog
večerašnjeg gosta, zapravo gošću: Marinu Perazić.
Riječanka Marina Perazić, nekadašnja prva dama ex-Yu-pop
scene, koja je zajedno sa Davorom Toljom sačinjavala duet Denis & Denis
(ex-Yu odgovor na Eurythmics) i još daleke 1984-e godine (erotično)
pjevala o kompjuterima, izvijajući se u ritmovima techno-pop bita,
a koja se nakon toga decenijama nije pojavljivala u javnosti, otpjevala
je četiri pjesme iz zlatnog doba svoje karijere: "Program tvog kompjutera", "Soba
23", "Oaza snova" i "Kolačići". Bila je to uistinu interesantna
kombinacija: Marina sa svojim moćnim glasom, koji je sa godinama samo
dobio na kvaliteti, i BRL koji su je pratili bez puno "elektronskih primjesa",
klasično rockerski: uz električnu gitaru, bas i "live-bubanj",
dok se na drugoj strani Vlado Morrison izvrsno snašao u jednom duetu
sa njom.
Onda je ponovo došao red na BRL: "čekala sam čekala" (da
li se još iko sjeća ove stvari u izvedbi Jadranke Stojaković,
a koju je 90-tih godina XX vijeka još rockerskije obradio beogradski
band Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi?), "elekrizirana verzija" Balaševićeve "Računajte
na nas", "Pakleni vozači" (Atomsko Sklonište) i "Novac u rukama" (EKV).
Vlada Divljan, doajen ex-Yu rock scene, nekadašnji član legendarnog
VIS-a Idoli, izašao je na pozornicu sa gitarom, tako da se, kad je
zajedno sa BRL "gruhnuo" prve akorde "Plastike", u već dobro zagrijanom
Paradisu iznenada počela oslobađati još veća količina
energije i stvarati još veća temperatura. Nikako ne mogu da se
otmem dojmu da je Divljan svoj nastup konceptirao na isprobanom (i uvijek
uspješnom) receptu i na isti onaj način na koji su pioniri disk-džokejstva
u našim provincijskim zabitima obilježavali svoje ploče: "š -
P - š"! - gdje je "š" (dodano hemijskom olovkom iza naziva pjesme
na ploči!) stajalo za šiz a "P" za ples! Jer, nakon žestoke "Plastike" došla
je još žešća "Zašto su danas devojke ljute", a
onda tri lagane stvari: "Devojko mala", "Jedina, malena" i "Dok dobuje
kiša u ritmu tam-tama", da bi svoj nastup završio sa "Maljčiki" i
ludim šizom!
BRL su nakon toga odsvirali još jedan blok pjesama. A onda je najavaljen
Saša Lošić.
A Loša je napravio (sveopšti narodni) dernek! Ko drugi?!! - "Goodbye
teens"! "Zelene su bile oči te"! "Bolje biti pijan nego star"! "Suada"!
Pojedince iz publike to je toliko ponijelo da su se počeli penjati
na binu u želji da zapjevaju zajedno sa Lošom (među njima
su najviše entuzijazma pokazale tri Bugarkinje!) , a niko ne garantuje
da se neki nisu počeli i sjeći - i to računski! (U mom kraju,
momci-tinejdžeri, pa i stariji ljudi, u trenucima alkoholiziranog
derta, kad ih ponese muzika, znali su se sjeći oštrim predmetima
na dva načina: linijski i računski, gdje je ona prva varijanta
rezanja imala podsjećati na školsku linijsku svesku a druga na školsku
računsku svesku!)
I onda ponovo BRL. Ovoga puta, za pisca ovih redova barem, u najboljem
bloku: "Bandiera rossa" (Pankrti, KUD Idijoti), "Plima" od Indexa (koju
su odsvirali tako dobro a Vlado izvrsno otpjevao da se ni sami Indexi ne
bi postidjeli toga!), "Par godina za nas" (EKV), "Kreni prema meni" (Partibrejkers), "Da
bog da crko rock 'n' roll" (Elvis & His Meteors), "Niko kao ja" (šarlo
Akrobata), "Nedjelja kad je otiš'o Hase" (Zabranjeno Pušenje).
Uz zvuke Brankove "Kockice": "U svijetu postoji jedno carstvo/U njemu caruje
drugarstvo!", koju je band svirao "sotto-voce", Vlado Morrison je predstavljao članove
banda, pozvao sve goste koji su nastupili to veče da se još jednom
pokažu na pozornici i tako privodio trosatni šou (ne računajući
predgrupu!) kraju; nakon toga BRL su "Kockicu" zasvirali "pesante" i u žestokom
punk ritmu (onako kako su to svojevremeno radili Vlada i Gile na svojim
pločama "za decu"!) završili koncert. Zapravo, barem ono što
se zove zvanični dio koncerta ...
Jer, uslijedio je prvi bis. "Amsterdam" (Riblja čorba). Elvis J. Kurtović -
za koga potpisnik ovih redova više nije siguran je li tek službeni
gost na svirkama BRL-a, ili je pak sastavni dio postave, budući da
se u zadnje vrijeme redovno pojavljuje na koncertima BRL-a (prošle
godine dva puta, takođe u Amsterdamu!), a koji je to veče - osim što
je otpjevao par svojih legendarnih pjesama sa bandom - na sebe preuzeo
ulogu "voditelja programa" i brinuo se za dobro raspoloženje u sali
recitirajujući svoje šaljive pjesmice i pričajući otkačene
pričice: jedanput odjeven kao član Centralnog Komiteta (u svečano
odijelo sa kravatom), drugi put kao rasta (sa vunenom kapom duginih boja
i ogromnim, crnim sunčanim naočarima), a treći put kao the
king Elvis Presley (u bijelom nešvilskom kaubojskom kostimu, sa velikim
V-izrezom na grudima i šljokicama po kragni, rubovima i rukavima košulje)
- "odrapovao" je završne stihove "Amsterdama" (koje u originalu izvodi
Eddy Grant!), i band je ponovo nestao sa pozornice.
No, uslijedio je drugi bis. Blizu hiljadu duša žednih svirke
(po slobodnoj procjeni!), tražilo je još. Miško Stanišić na
klaviru i Vlado za mikrofonom izveli su "Slavensku" od Đorđa
Balaševića ... I ta čista improvizacija - samo zvuk klavira
i Vladin umoran i hrapav glas u pomrčini kluba - učinila je da Đokini
stihovi bljesnu punim i istinskim sjajem (puno više kao opšteljudski
metafizički krik: "mi smo samo tu zbog ravnoteže među zvezdama"!,
nego kao konkretan (Jugo-)nostalgičarski vapaj: "moja prosta duša
slavenska"!), tako da mnogim prisutnim u sali, i kad su svjetla bila popaljena
i kad je počela muzika sa razglasa, još dugo nije bilo jasno šta
se to uistinu dogodilo.
Iskreno, potpisnik ovih redova nije nikada vidio bolje izdanje BRL-a. Gledao
ih je prošle godine u dva navrata (u aprilu sa Elvisom J. Kurtovićem,
i u junu sa Elvisom i Vanjom Alićem iz Zaklonišća Prepeva,
kao gostima). Prvi put je sala bila prepuna (publika je bila toliko željna
svirke da je na pozornicu komotno mogao izaći i dječiji hor ''Kolibri''
i ona bi se opet dobro zabavljala) ali je, ruku na srce, zvuk zbilja bio
loš. Drugi put je taj nedostatak otklonjen (zamijenjen je jednostavno
tonac!), ali je sala nažalost bila poluprazna. Ovaj put sve je štimalo:
i mjesto, i zvuk, i rasvjeta, i video-spotovi (specijalno ra?eni za pojedine
pjesme!), i "Lokice" (grupa djevojaka koja je svojom koreografijom obogaćivala
nastup banda a uzbuđivala muški dio populacije u sali!), i band,
i gosti i publika! Možda je razlog tome to što su sada bila četiri
(i to ne bilo kakva!) gosta. što su BRL ovaj put puno više bili
prateći nego "cover-band". Možda zato što su Antonije žalica
i Edo Barak (sive eminencije BRL-a i zajedno sa Vladom Morrisonom organizatori
koncerta!) ovoga puta napravili reklamnu kampanju za svirku banda kao nikad
do sada. Možda zato što su ljudi došli da ih čuju čak
iz švedske, Danske, Belgije, Njemačke, Francuske ... (ne sumnjam
da je bilo i pravih, autohtonih Holanđana!) ... Možda zato što
je među tim ljudima bilo mladića i djevojaka od 17-18 godina
koji su možda začeti uz pjesme koje su večeras čuli,
ali, isto tako, i očeva i majki od 47-48 godina koji su svoju djecu
možda začinjali baš uz pjesme koje su večeras čuli
... Možda zato što se sve odigralo u Paradisu ... što se čitav
koncert mogao izravno pratiti i preko interneta ... A možda, jer je
tako bilo zapisano, suđeno ... Jer je dragi Allah tako htio ... Možda
je to bilo u konstelaciji zvijezda te noći. Možda, jer "negde,
neki potok ... rumeno teče!". Možda zato što sve stvari
jednom, jednostavno, (mora da) dođu na svoje mjesto ... Kao kad se
misli poklope, kao što to Johnny reče. |
|
|
| Nensi Mujčinović,
Amsterdam |
|
 |
O Koncertima Balkan Rock Legends-a
pise: Snezana Bukal, pisac, Amsterdam
Stalno slazem u glavi tekst o dva koncerta Balkan Rock
Legends koje sam videla. Tekst se slozi pa se razbije i ja
onda opet krenem iz pocetka. Veceras se pitam zasto je to
tako. Ne znam. Najverovatnijim mi se cini da je to tako jer
sam umorna i jer se oba koncerta nisu zavrsila kad su se
desila vec traju u mojoj glavi i dalje. Kad sam krenula na
drugi koncert ja sam unapred bila mirna s idejom da nece
biti kao prvi zato jer me tako zivot poducio: da su lepe
i vesele stvari mala cuda. Zato drugi koncert vodim pod malo
cudo, od pocetka, od prvog trenutka kad je Vlado Morrison
istrcao na scenu i svima nam isterao dah pokazavsi da je
pravo padanja takodje ljudsko pravo i da se nakon pada moze
lako uzleteti ako umes da letis. Jednom recju, meni je Vlado
demonstrirao da su pad i let dva podjednako ljudska nacina
kretanja u prostoru. Dakle moglo se nakon toga sasvim veselo
kretati, pevati, igrati, drati, smejati, plakati i sto je
vec komu bilo drago u tom prostoru koji je za nas rekreirali
Vlado i bend: muzici jedne generacije koja je imala srecu
da joj se desi svetska muzicka scena. Ja uzrokom naseg uzivanja
danas u muzici od onda vidim prvo u tome sto je to dobra
muzika dovoljne asocijativne moci da nas i danas ispunjava.
U tom smislu se ne bih slozila s onima koji insistiraju da
je nostalgija veza na kojoj pociva snaga Vladinog pevanja.
Ona pociva na Vladinoj strasti ka pevanju i nacinu kojim
on vlada scenom i publikom od pocetka do kraja koncerta.
Drugi deo price je u jednostavnosti uzivanja u pesmama
koje znas i u pola noci, u osvezavajucoj promeni da si okruzen
vecinom ljudi koji govore ovaj ili onaj tvoj jezik i gotovo
nestvarnoj primisli koja mi je pala na pamet vec tokom koncerta:
da sam to vece bila s puno ljudi i da mi je bilo dobro. Ta
pozitivna suma ljudi na jednom mestu navodi na razmisljanje,
zar ne?
Primecujem da s vise paznje no pre slusam tekstove.
Neki mi se sad cine prorockim, neki podjednako upozororavajuci
kao i onda. A neke je pojelo vreme! Zato mi se ''Plamene
zore'' vise ne dopadaju ni trunku i ne mogu vise da
me navedu da veslo skacem i pevam. Ta pesma me suvise
podeseca na vreme
kad sve polako odlazi dodjavola, samo ja to jos ne
kapiram i na veselim i mnogim beogradskim zurkama veselo
delim zanos
prisutnih cim se zavrte Plamene zore i ostale idolatrije.
Jebi ga. A kod Bore Corbe imam dubinski konflikt, cim
uz njegove pesme koje sam volela zamislim sada njegovu
njusku i tome pridodam ideolosko opredeljenje u lakmus
vremenima, e onda mi bude muka u stomaku i najradje
bi da se razderem
i prema sceni i prema publici: Basta! Jebiga, takodje.
A sve skupa, citava stvar otvori mnoge prostore za
razmisljanja. No kako se ja trenutno osecam jedino
dobro ako ne mislim, obecavam nastavak price kad stignu
siva i kisna jesenja vremena.
Snezana Bukal, pisac, Amsterdam |
|
|
|
Balkan Rock Legends
u Amsterdamu
pise: Chris Keulemans, nizozemski pisac
i novinar
Rock glazba na
bilo kom drugom jeziku osim engleskog uvijek zvuči priglupo,
amaterski i sladunjavo provincijski. Kad čujem francuski,
talijanski ili norveški band da srčano sviraju, jasno
mi je da lokalna ekipa poludi, no nekome sa strane to ipak zvuči
poput momaka koji nisu bili dovoljno hrabri da ostvare svoj dječacki
san i postanu pravi rockeri pa se umjesto toga zadovoljili pozicijom
vječitih drugoplasiranih. Volim neke holandske bandove, no to
proizilazi vise iz nekog jaranstva nego istinskog poštovanja.
Izuzetak od ovog
pravila bio je rock u bivšoj Jugoslaviji. Nisam bio u toj
zemlji prije rata, no sada kada vrlo dobro poznajem njene podijeljene
teritorije, osjetio sam želju da upoznam pravu stvar onakvu
kakva je nekada bila. Poželio sam upoznati Beograd, Zagreb
ili Sarajevo iz ranih osamdesetih.
Osjećaj blage ironije
naspram trošnog sistema u raspadanju, ponos življenja u na neki
način najnezavisnijoj zemlji na svijetu, uzbuđenje iznalaženja novih umjetničkih
i idejnih prostora dok stare strukture propadaju, prirodna i ravnopravna
veza s ostatkom svijeta - na neki čudan način postajao sam i
sam neka vrsta jugonostalgičara. Ne zato što idealiziram jednu
nestalu zemlju, već stoga što mi se čini da su sva ta subkulturalna zbivanja svoje najbolje dane doživjela
upravo tamo - ne sasvim oslobođena rizika i žestokih otpora,
ali tvdoglava, idealistična i dovoljno zabavna da može
osvajati dovoljno prostora za nova stremljenja.
Kada
su me prijatelji Mileta Prodanović (Beograd) i Nino Žalica
i Edo Barak (Sarajevo/Amsterdam) upoznali sa grupama iz tih
vremena, istog trena postalo mi je jasno da je srpsko-hrvatski
prirodni jezik rockên rolla i novog vala. Jezik još uvijek
ne govorim, no naslovi i stihovi pjesama koje su mi prijatelji
preveli dočarali su mi svu maštovitost, prkos i duhovitost.
Bandovi poput Azre, Zabranjenog Pušenja, Bijelog Dugmeta, Partibrejkersa pokazali su mi uzbudljiv odjek vremena u kojima je sve bilo moguće, sve
osim noćne more koja je uslijedila.
Prošle subote
su svi ti zvukovi ponovno oživjeli u Amsterdamu. Stara školska
zgrada u ne baš najelitnijem dijelu grada pretvorena u nekakvu
vrstu internacionalnog laboratorija; s reggae zvukovima s jedne
strane, tibetanskim meditacijskim grupama s druge strane,
otvorila je svoju najveću salu Balkan Rock Legends i
njihovoj publici od preko petsto obožavatelja nagrnulih
sa svih strana Nizozemske (op. prev: ali i Francuske, Njemačke
itd...).
Nostalgija je navirala sa
svih strana, ali najčudnije od svega bilo je to što ova nostalgija
nije imala onaj gorki, opori okus. Sudeći kao netko sa strane, nisam
osjetio ono samosažaljenje ili onu samobitnost koja često prati
nostalgiju, naročito njenu ex-Yu varijantu. Nije bilo niti traga tragičnog žaljenja
za izgubljenom mladosti i nestalom zemljom, kao ni bilo kakvog nacionalističkog
veličanja ili glorificiranja pozicije žrtve. O takvoj vrsti nostalgije
osvjedočio sam se mnogo puta i prepoznavao je čak i van razumijevanja
jezika, i odavno je ne podnosim. Ovu subotnju večer toga nije bilo
Publika je u prosjeku bila
mlađa nego što sam očekivao: ne samo četrdesetogodišnjaci
s jasnim i živim sjećanjima na rane osamdesete, nego i djeca
od dvadesetak, jedva rođeni u vrijeme kada su ove pjesme postajale
popularne. Poneki od njih rođeni su u Nizozemskoj, poneki su našli
svoje mjesto tu, poneki se za svoje mjesto još uvijek bore, većina
je vjerovatno ipak uspjela pronaći neku ravotežu između
Nizozemske i djela bivše Jugoslavije iz kojeg potječu. No, bez
obzira koliko dugo živjeli ovdje, zadržali su osobitost starog
stila - onu tipičnu mješavinu talijanskog glamura i zapadnjačke
opuštenosti, blago zastarjelu u našim očima, ipak nesumljivo "cool" -
no, najzaprepašćujuće od svega je to što je skoro svatko
znao skoro svaku pjesmu u dušu. Svuda oko sebe vidio sam lica ozarena
uzbuđenjem i iskrenim odobravanjem, ruke u zraku, glasove koji ponavljaju
riječi pjesama s neskrivenim zadovoljstvom, prkoseći tako svemu što
je stalo između njih i radosti onih dana kada su ove pjesme tek postajale
popularne.
Band zaslužuje
divljenje i za ispoljenu čvrstinu i za profesionalnost,
ne razmeće se rutinom do samoizrugivanja, uobičajenom
na reunijama veterana. Sergej Kreso bubnjao je precizno
i vodio band kroz sve različite stilove, od hard rocka
preko reggaea do rock-balada. I bio je jedini kratke kose.
Zoran Šerbedžija na gitari i Dario Tobolk na basu izgledali
su poput okorjelih dugokosih gitarskih heroja, a nastupili
poput energičnih klinaca gladnih svirke.
A pjevač Vlado
Morrison predstavljao je neku kombinaciju buljavosti i izboranosti
Iggy Popa sa zauvijek mršavim sexy tijelom onog tipa
iz Black Crowesa.
Nekako, bio je upravo savršen
pjevačza ovu prigodu: snažnog, visokog glasa, razigran u gestikulaciji
sa publikom, macho - ali dovoljno skroman da ne preraste u vlastitu karikaturu.
Izvodio je vratolomije po klimavim stolovima koji su mu služili kao catwalk prema publici.
Jedna za drugom nizale su
se prepoznatljive pjesme, i mada su mi poneke zvučale kao naivna mješavina
engleske pribranosti i njemačkog patosa, sve do jedne imale su ono
nešto prepoznatljivo i zapaljivo, tipično za ex-Yu rock koji
znam. Izrazito pjevljive, sve do jedne.
I tada je najavljena
zvijezda večeri: Elvis J. Kurtovich, vodeći čovjek sarajevskih
New Primitivesa. Nikada do tada nisam čuo za njega, niti ga vidio;
no bio je različit od svega što sam očekivao. Usred
svih ovih kosatih rockera pojavio se on u sivom odjelu, sa sunčanim
naočalama, kratkom prosjedom kosom, povučen i pomalo nespretan
u svojim pokretima na sceni. Publika ga je oduševljeno pozdravila,
Vlado i ostali mu prepustili sav neophodan prostor; no on baš i
nije bio zainteresiran glumatati ulogu zabavljača narodnih masa.Umjesto
toga, otpjevao je nekoliko pjesama nenametljivim, suhim glasom, povukao
se u sjenu prikupivši vremena da se vrati pod svjetla reflektora.
Ipak, nepobitno je postojanje neke enigme oko ovog tipa. Bilo je to
sasvim u skladu sa njegovim izvornim načelima, kada je -
kako mi prijatelji rekoše - bio inspirator svoje generacije i
to ne zato što je veličao pop glazbu nego baš zato što
ju je dekonstruirao i ismijavao. Tu i tamo stao bi pred mikrofon i
odrecitirao jasno ironične, suhe i duhovite monologe. Svuda oko
mene ljudi su ga skoncentrirano slušali i pucali od smjeha na
očito vrlo precizno ciljane šale koje samo on zna napraviti.
U večeri koja je ionako bila oslobođena lažnih sentimenata,
on je gotovo personificirao poruku koja bi mogla glasiti: take all
of this very seriously, but never take it seriously at all.
Chris Keulemans, nizozemski pisac i novinar
http://www.theamericanineverwas.net
prijevod: Sonja Sotirov |
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
