Kao kad misli se poklope
pise: Nensi Mujčinović
O Koncertima Balkan Rock Legends-a
pise: Snezana Bukal, pisac, Amsterdam
Balkan Rock Legends u Amsterdamu
pise: Chris Keulemans, nizozemski pisac i novinar
KAO KAD SE MISLI POKLOPE
piše: Nensi Mujčinović, Amsterdam

Izvještaj sa koncerta Balkan Rock Legends i gostiju: Marine Perazić, Vlade Divljana, Saše Lošića i Elvisa J. Kurtovića u amsterdamskom Paradisu, 20-og februara 2005. godine

"Muzika prenosi slavu ..."
(B.J. štulić)


U nedjelju 20. februara tekuće 2005. godine u legendarnom amsterdamskom klubu Paradiso (nekadašnjoj crkvi pretvorenoj u rock-hram), u kome su svojevremeno svirali The Rolling Stones i skoro svi "živi i mrtvi" čije ime zbilja nešto znači u rock & roll muzici, svirali su Balkan Rock Legends (dalje u tekstu: BRL).

Kao predgrupa BRL-ima nastupio je bugarski sastav Artery koji njeguje neku vrstu anglo-saksonske heavy-rock muzike, obogaćene koloritnim balkanskim (bugarsko-grčkim) narodnim muzičkim pasažima, i koji u klasičnoj rock-postavi (gitara-bubanj-bas) ima i čovjeka koji svira buzuki-tamburicu (made in Grčka!) ukopčanu u marshall pojačalo. I svi su istetovirani, što bi naš narod rekao, kao djetlići. U svakom slučaju, skoro debeo sat interesantne svirke, vrlo pogodne za razgibavanje vratnih mišića!


Onda se u grgoljivoj pomrčini kluba na kino-platnu izvješenom na "stageu" pojavio šezdesetak sekundi smontiran video-spot pod nazivom "New immigrants". Uz muzički ulomak sa ploče Led Zeppelin III: "Immigrant song" (prva sa a-strane!) - preko kojeg su išli dobro poznati zvuci našeg muzičkog folklora, praćeni slajdovima na granici sublimiranih poruka (Nikola Tesla, J.B. Tito, holandska kraljevska porodica, Danilo Kiš, Bogdan Bogdanović, Mostar, Višegradski most, "Vučko", Zimska olimpijada, porušeno Sarajevo, Pariz, Amsterdam ... ) - pojavila se na kraju grafitna parola: "Mi smo došli!" (asocijacija koja se "u nadrgradnji" odnosi na sve naše ljude koji su svojevremeno bili prinuđeni da odu tamo gdje ni u snu nisu pomišljali da dođu, a "u bazi" svakako i na ovaj koncert!), čime je zvanično promovisano ono što su Sergej Kreso, Antonije Nino žalica i Edo Barak te Pero Finci i Miško Stanišić zamislili kao "umjetnički network" sa internet stranicom www.newimm.com, odnosno svojevrstan "umjetnički pokret" koji bi trebao da poveže iste te naše ljude ljude (razbacane na sve četiri strane svijeta!) i da objedini njihove kreativne snage u projektima vezanim za književnost, likovnu umjetnost, muziku, film, ukratko, kulturu i umjetnost uopšte.

Zatim je došao red na BRL.

BRL nisu ništa drugo nego, muzičko-kritičarskim rječnikom rečeno, "cover-band", znači grupa koja svira tuđe, mahom popularne stvari. Međutim, ono što BRL izdvaja od većine grupa takve vrste sa ex-Yu prostora, bilo onih u "matici" - bilo onih u "dijaspori", su dvije stvari. Prva je ta što je njihov muzički repertoar brižljivo probran i, mada se neumitno (čitaj: po zakonu tržišta) svodi na recept: "od svakog pomalo - za svakog ponešto", BRL, prije svega, i iznad svega, sviraju ono što bismo mirne duše mogli okarakterisati kao urbani dio ex-Yu pop-rock muzike. Tako se na njihovom repertoaru nalaze pjesme Ekatarine Velike, Azre, Električnog Orgazma, Zabranjenog Pušenja, Atomskog Skloništa, Idola, šarla Akrobate, Psihomodo Popa, Pankrta, Partiprejkersa ... A, na drugoj strani pak, kroz tri postave BRL-a počevši od 2003. godine pa do danas, prošlo je toliko rafiniranih i renominiranih muzičara, od kojih je većina i sama svirala u nekim od najznačajnijih pop-rock sastava sa ex-Yu prostora (da spomenem samo neke: gitarista Ljubiša Racić: ex - Formula 4; bubnjar Điđi Jankelić: ex - Bijelo Dugme, Divlje Jagode; gitarista Zoran šerbedžija: ex - Azra, Bombaj štampa, Crvena jabuka, Valentino; basista Dario Trobok: ex - Vatreni Poljubac te bubnjar Sergej Kreso: ex - Elvis J. Kurtović & His Meteors, Gino Banana, Torpeda) - tako da za BRL zbilja važi da nisu, niti mogu biti običan "cover-band".


Sadašnju, četvrtu po redu postavu BRL, uz već spomenutog Segeja Kresu - Garu na bubnjevima, sačinjavaju još: Vlado Morrison - glas, Davor Lazić - gitara, Denis Lukas - bas, Nikola Demonja - saksofon i klavijature te Miško Stanišić koji se pojavljuje kao prateći gost-muzičar na klaviru. Zahvaljujući Laziću, Lukasu i Demonji ovo je ujedno najmlađa i muzički najobrazovanija postava BRL, budući da sva trojica studiraju na Muzičkom konzervatorijumu u Amsterdamu: Davor električnu gitaru na nedavno otvorenom odsjeku za pop i rok muziku, Denis bas-gitaru, a Nikola saksofon na odsjeku za jazz. Pjevač Vlado Morrison (pravim imenom i prezimenon: Vladimir Doknić), Sarajlija koji je rođen 1969. godine u Slavonskom Brodu kada su njegovi roditelji otišli kod bake na vikend u Slavoniju, a već sljedeći dan počeo je Woodstock, kako sam prijavljuje u svojoj autobiografiji na internet stranici grupe, iako bez neke naročite muzičke naobrazbe i prošlosti (faktički, samouk), jedini je u bandu od njegovog osnutka do današnjih dana. Svojim "nekonvencionalnim" ponašanjem kako na pozornici, tako i izvan nje izrastao je u istinskog frontmana koji daje prepoznatljivo i nadasve specifično lice kompletnoj grupi.

BRL su počeli lagano, ali himnički: "Ima neka tajna veza" (Bijelo Dugme). Onda su otprašili muzički blok od još pet pjesama koji su završili sa "Marinom" (Azra), čime su najavili prvog večerašnjeg gosta, zapravo gošću: Marinu Perazić.


Riječanka Marina Perazić, nekadašnja prva dama ex-Yu-pop scene, koja je zajedno sa Davorom Toljom sačinjavala duet Denis & Denis (ex-Yu odgovor na Eurythmics) i još daleke 1984-e godine (erotično) pjevala o kompjuterima, izvijajući se u ritmovima techno-pop bita, a koja se nakon toga decenijama nije pojavljivala u javnosti, otpjevala je četiri pjesme iz zlatnog doba svoje karijere: "Program tvog kompjutera", "Soba 23", "Oaza snova" i "Kolačići". Bila je to uistinu interesantna kombinacija: Marina sa svojim moćnim glasom, koji je sa godinama samo dobio na kvaliteti, i BRL koji su je pratili bez puno "elektronskih primjesa", klasično rockerski: uz električnu gitaru, bas i "live-bubanj", dok se na drugoj strani Vlado Morrison izvrsno snašao u jednom duetu sa njom.

Onda je ponovo došao red na BRL: "čekala sam čekala" (da li se još iko sjeća ove stvari u izvedbi Jadranke Stojaković, a koju je 90-tih godina XX vijeka još rockerskije obradio beogradski band Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi?), "elekrizirana verzija" Balaševićeve "Računajte na nas", "Pakleni vozači" (Atomsko Sklonište) i "Novac u rukama" (EKV).


Vlada Divljan, doajen ex-Yu rock scene, nekadašnji član legendarnog VIS-a Idoli, izašao je na pozornicu sa gitarom, tako da se, kad je zajedno sa BRL "gruhnuo" prve akorde "Plastike", u već dobro zagrijanom Paradisu iznenada počela oslobađati još veća količina energije i stvarati još veća temperatura. Nikako ne mogu da se otmem dojmu da je Divljan svoj nastup konceptirao na isprobanom (i uvijek uspješnom) receptu i na isti onaj način na koji su pioniri disk-džokejstva u našim provincijskim zabitima obilježavali svoje ploče: "š - P - š"! - gdje je "š" (dodano hemijskom olovkom iza naziva pjesme na ploči!) stajalo za šiz a "P" za ples! Jer, nakon žestoke "Plastike" došla je još žešća "Zašto su danas devojke ljute", a onda tri lagane stvari: "Devojko mala", "Jedina, malena" i "Dok dobuje kiša u ritmu tam-tama", da bi svoj nastup završio sa "Maljčiki" i ludim šizom!

BRL su nakon toga odsvirali još jedan blok pjesama. A onda je najavaljen Saša Lošić.


A Loša je napravio (sveopšti narodni) dernek! Ko drugi?!! - "Goodbye teens"! "Zelene su bile oči te"! "Bolje biti pijan nego star"! "Suada"! Pojedince iz publike to je toliko ponijelo da su se počeli penjati na binu u želji da zapjevaju zajedno sa Lošom (među njima su najviše entuzijazma pokazale tri Bugarkinje!) , a niko ne garantuje da se neki nisu počeli i sjeći - i to računski! (U mom kraju, momci-tinejdžeri, pa i stariji ljudi, u trenucima alkoholiziranog derta, kad ih ponese muzika, znali su se sjeći oštrim predmetima na dva načina: linijski i računski, gdje je ona prva varijanta rezanja imala podsjećati na školsku linijsku svesku a druga na školsku računsku svesku!)

I onda ponovo BRL. Ovoga puta, za pisca ovih redova barem, u najboljem bloku: "Bandiera rossa" (Pankrti, KUD Idijoti), "Plima" od Indexa (koju su odsvirali tako dobro a Vlado izvrsno otpjevao da se ni sami Indexi ne bi postidjeli toga!), "Par godina za nas" (EKV), "Kreni prema meni" (Partibrejkers), "Da bog da crko rock 'n' roll" (Elvis & His Meteors), "Niko kao ja" (šarlo Akrobata), "Nedjelja kad je otiš'o Hase" (Zabranjeno Pušenje). Uz zvuke Brankove "Kockice": "U svijetu postoji jedno carstvo/U njemu caruje drugarstvo!", koju je band svirao "sotto-voce", Vlado Morrison je predstavljao članove banda, pozvao sve goste koji su nastupili to veče da se još jednom pokažu na pozornici i tako privodio trosatni šou (ne računajući predgrupu!) kraju; nakon toga BRL su "Kockicu" zasvirali "pesante" i u žestokom punk ritmu (onako kako su to svojevremeno radili Vlada i Gile na svojim pločama "za decu"!) završili koncert. Zapravo, barem ono što se zove zvanični dio koncerta ...


Jer, uslijedio je prvi bis. "Amsterdam" (Riblja čorba). Elvis J. Kurtović - za koga potpisnik ovih redova više nije siguran je li tek službeni gost na svirkama BRL-a, ili je pak sastavni dio postave, budući da se u zadnje vrijeme redovno pojavljuje na koncertima BRL-a (prošle godine dva puta, takođe u Amsterdamu!), a koji je to veče - osim što je otpjevao par svojih legendarnih pjesama sa bandom - na sebe preuzeo ulogu "voditelja programa" i brinuo se za dobro raspoloženje u sali recitirajujući svoje šaljive pjesmice i pričajući otkačene pričice: jedanput odjeven kao član Centralnog Komiteta (u svečano odijelo sa kravatom), drugi put kao rasta (sa vunenom kapom duginih boja i ogromnim, crnim sunčanim naočarima), a treći put kao the king Elvis Presley (u bijelom nešvilskom kaubojskom kostimu, sa velikim V-izrezom na grudima i šljokicama po kragni, rubovima i rukavima košulje) - "odrapovao" je završne stihove "Amsterdama" (koje u originalu izvodi Eddy Grant!), i band je ponovo nestao sa pozornice.

No, uslijedio je drugi bis. Blizu hiljadu duša žednih svirke (po slobodnoj procjeni!), tražilo je još. Miško Stanišić na klaviru i Vlado za mikrofonom izveli su "Slavensku" od Đorđa Balaševića ... I ta čista improvizacija - samo zvuk klavira i Vladin umoran i hrapav glas u pomrčini kluba - učinila je da Đokini stihovi bljesnu punim i istinskim sjajem (puno više kao opšteljudski metafizički krik: "mi smo samo tu zbog ravnoteže među zvezdama"!, nego kao konkretan (Jugo-)nostalgičarski vapaj: "moja prosta duša slavenska"!), tako da mnogim prisutnim u sali, i kad su svjetla bila popaljena i kad je počela muzika sa razglasa, još dugo nije bilo jasno šta se to uistinu dogodilo.


Iskreno, potpisnik ovih redova nije nikada vidio bolje izdanje BRL-a. Gledao ih je prošle godine u dva navrata (u aprilu sa Elvisom J. Kurtovićem, i u junu sa Elvisom i Vanjom Alićem iz Zaklonišća Prepeva, kao gostima). Prvi put je sala bila prepuna (publika je bila toliko željna svirke da je na pozornicu komotno mogao izaći i dječiji hor ''Kolibri'' i ona bi se opet dobro zabavljala) ali je, ruku na srce, zvuk zbilja bio loš. Drugi put je taj nedostatak otklonjen (zamijenjen je jednostavno tonac!), ali je sala nažalost bila poluprazna. Ovaj put sve je štimalo: i mjesto, i zvuk, i rasvjeta, i video-spotovi (specijalno ra?eni za pojedine pjesme!), i "Lokice" (grupa djevojaka koja je svojom koreografijom obogaćivala nastup banda a uzbuđivala muški dio populacije u sali!), i band, i gosti i publika! Možda je razlog tome to što su sada bila četiri (i to ne bilo kakva!) gosta. što su BRL ovaj put puno više bili prateći nego "cover-band". Možda zato što su Antonije žalica i Edo Barak (sive eminencije BRL-a i zajedno sa Vladom Morrisonom organizatori koncerta!) ovoga puta napravili reklamnu kampanju za svirku banda kao nikad do sada. Možda zato što su ljudi došli da ih čuju čak iz švedske, Danske, Belgije, Njemačke, Francuske ... (ne sumnjam da je bilo i pravih, autohtonih Holanđana!) ... Možda zato što je među tim ljudima bilo mladića i djevojaka od 17-18 godina koji su možda začeti uz pjesme koje su večeras čuli, ali, isto tako, i očeva i majki od 47-48 godina koji su svoju djecu možda začinjali baš uz pjesme koje su večeras čuli ... Možda zato što se sve odigralo u Paradisu ... što se čitav koncert mogao izravno pratiti i preko interneta ... A možda, jer je tako bilo zapisano, suđeno ... Jer je dragi Allah tako htio ... Možda je to bilo u konstelaciji zvijezda te noći. Možda, jer "negde, neki potok ... rumeno teče!". Možda zato što sve stvari jednom, jednostavno, (mora da) dođu na svoje mjesto ... Kao kad se misli poklope, kao što to Johnny reče.
Nensi Mujčinović, Amsterdam
na vrh stranice
O Koncertima Balkan Rock Legends-a
pise: Snezana Bukal, pisac, Amsterdam



Stalno slazem u glavi tekst o dva koncerta Balkan Rock Legends koje sam videla. Tekst se slozi pa se razbije i ja onda opet krenem iz pocetka. Veceras se pitam zasto je to tako. Ne znam. Najverovatnijim mi se cini da je to tako jer sam umorna i jer se oba koncerta nisu zavrsila kad su se desila vec traju u mojoj glavi i dalje. Kad sam krenula na drugi koncert ja sam unapred bila mirna s idejom da nece biti kao prvi zato jer me tako zivot poducio: da su lepe i vesele stvari mala cuda. Zato drugi koncert vodim pod malo cudo, od pocetka, od prvog trenutka kad je Vlado Morrison istrcao na scenu i svima nam isterao dah pokazavsi da je pravo padanja takodje ljudsko pravo i da se nakon pada moze lako uzleteti ako umes da letis. Jednom recju, meni je Vlado demonstrirao da su pad i let dva podjednako ljudska nacina kretanja u prostoru. Dakle moglo se nakon toga sasvim veselo kretati, pevati, igrati, drati, smejati, plakati i sto je vec komu bilo drago u tom prostoru koji je za nas rekreirali Vlado i bend: muzici jedne generacije koja je imala srecu da joj se desi svetska muzicka scena. Ja uzrokom naseg uzivanja danas u muzici od onda vidim prvo u tome sto je to dobra muzika dovoljne asocijativne moci da nas i danas ispunjava. U tom smislu se ne bih slozila s onima koji insistiraju da je nostalgija veza na kojoj pociva snaga Vladinog pevanja. Ona pociva na Vladinoj strasti ka pevanju i nacinu kojim on vlada scenom i publikom od pocetka do kraja koncerta.

Drugi deo price je u jednostavnosti uzivanja u pesmama koje znas i u pola noci, u osvezavajucoj promeni da si okruzen vecinom ljudi koji govore ovaj ili onaj tvoj jezik i gotovo nestvarnoj primisli koja mi je pala na pamet vec tokom koncerta: da sam to vece bila s puno ljudi i da mi je bilo dobro. Ta pozitivna suma ljudi na jednom mestu navodi na razmisljanje, zar ne?

Primecujem da s vise paznje no pre slusam tekstove. Neki mi se sad cine prorockim, neki podjednako upozororavajuci kao i onda. A neke je pojelo vreme! Zato mi se ''Plamene zore'' vise ne dopadaju ni trunku i ne mogu vise da me navedu da veslo skacem i pevam. Ta pesma me suvise podeseca na vreme kad sve polako odlazi dodjavola, samo ja to jos ne kapiram i na veselim i mnogim beogradskim zurkama veselo delim zanos prisutnih cim se zavrte Plamene zore i ostale idolatrije. Jebi ga. A kod Bore Corbe imam dubinski konflikt, cim uz njegove pesme koje sam volela zamislim sada njegovu njusku i tome pridodam ideolosko opredeljenje u lakmus vremenima, e onda mi bude muka u stomaku i najradje bi da se razderem i prema sceni i prema publici: Basta! Jebiga, takodje.

A sve skupa, citava stvar otvori mnoge prostore za razmisljanja. No kako se ja trenutno osecam jedino dobro ako ne mislim, obecavam nastavak price kad stignu siva i kisna jesenja vremena.

Snezana Bukal, pisac, Amsterdam
na vrh stranice
Balkan Rock Legends u Amsterdamu
pise: Chris Keulemans, nizozemski pisac i novinar


Rock glazba na bilo kom drugom jeziku osim engleskog uvijek zvuči priglupo, amaterski i sladunjavo provincijski. Kad čujem francuski, talijanski ili norveški band da srčano sviraju, jasno mi je da lokalna ekipa poludi, no nekome sa strane to ipak zvuči poput momaka koji nisu bili dovoljno hrabri da ostvare svoj dječacki san i postanu pravi rockeri pa se umjesto toga zadovoljili pozicijom vječitih drugoplasiranih. Volim neke holandske bandove, no to proizilazi vise iz nekog jaranstva nego istinskog poštovanja.

Izuzetak od ovog pravila bio je rock u bivšoj Jugoslaviji. Nisam bio u toj zemlji prije rata, no sada kada vrlo dobro poznajem njene podijeljene teritorije, osjetio sam želju da upoznam pravu stvar onakvu kakva je nekada bila. Poželio sam upoznati Beograd, Zagreb ili Sarajevo iz ranih osamdesetih.

Osjećaj blage ironije naspram trošnog sistema u raspadanju, ponos življenja u na neki način najnezavisnijoj zemlji na svijetu, uzbuđenje iznalaženja novih umjetničkih i idejnih prostora  dok stare strukture propadaju, prirodna i ravnopravna veza s ostatkom svijeta - na neki čudan način postajao sam i sam neka vrsta jugonostalgičara. Ne zato što idealiziram jednu nestalu zemlju, već stoga što mi se čini da su sva ta subkulturalna zbivanja svoje najbolje dane doživjela upravo tamo - ne sasvim oslobođena rizika i žestokih otpora, ali  tvdoglava, idealistična i dovoljno zabavna da može osvajati dovoljno prostora za nova stremljenja.

Kada su me prijatelji Mileta Prodanović (Beograd) i Nino Žalica i Edo Barak (Sarajevo/Amsterdam) upoznali sa grupama iz tih vremena, istog trena postalo mi je jasno da je srpsko-hrvatski prirodni jezik rockên rolla i novog vala. Jezik još uvijek ne govorim, no naslovi i stihovi pjesama koje su mi prijatelji preveli dočarali su mi svu maštovitost, prkos i duhovitost. Bandovi poput Azre, Zabranjenog Pušenja, Bijelog Dugmeta, Partibrejkersa pokazali su mi uzbudljiv odjek vremena u kojima je sve bilo moguće, sve osim noćne more koja je uslijedila.

Prošle subote su svi ti zvukovi ponovno oživjeli u Amsterdamu. Stara školska zgrada u ne baš najelitnijem dijelu grada pretvorena u nekakvu vrstu internacionalnog laboratorija; s reggae zvukovima s jedne strane, tibetanskim  meditacijskim grupama s druge strane, otvorila je svoju najveću salu Balkan Rock Legends i njihovoj publici od preko petsto obožavatelja nagrnulih sa svih strana Nizozemske (op. prev: ali i Francuske, Njemačke itd...).

Nostalgija je navirala sa svih strana, ali najčudnije od svega bilo je to što ova nostalgija nije imala onaj gorki, opori okus. Sudeći kao netko sa strane, nisam osjetio ono samosažaljenje ili onu samobitnost koja često prati nostalgiju, naročito njenu ex-Yu varijantu. Nije bilo niti traga tragičnog žaljenja za izgubljenom mladosti i nestalom zemljom, kao ni bilo kakvog nacionalističkog veličanja ili glorificiranja pozicije žrtve. O takvoj vrsti nostalgije osvjedočio sam se mnogo puta i prepoznavao je čak i van razumijevanja jezika, i odavno je ne podnosim. Ovu subotnju večer toga nije bilo

Publika je u prosjeku bila mlađa nego što sam očekivao: ne samo četrdesetogodišnjaci s jasnim i živim sjećanjima na rane osamdesete, nego i djeca od dvadesetak, jedva rođeni u vrijeme kada su ove pjesme postajale popularne. Poneki od njih rođeni su u Nizozemskoj, poneki su našli svoje mjesto tu, poneki se za svoje mjesto još uvijek bore, većina je vjerovatno ipak uspjela pronaći neku ravotežu između Nizozemske i djela bivše Jugoslavije iz kojeg potječu. No, bez obzira koliko dugo živjeli ovdje, zadržali su osobitost starog stila - onu tipičnu mješavinu talijanskog glamura i zapadnjačke opuštenosti, blago zastarjelu u našim očima, ipak nesumljivo "cool" - no, najzaprepašćujuće od svega je to što je skoro svatko znao skoro svaku pjesmu u dušu. Svuda oko sebe vidio sam lica ozarena uzbuđenjem i iskrenim odobravanjem, ruke u zraku, glasove koji ponavljaju riječi pjesama s neskrivenim zadovoljstvom, prkoseći tako svemu što je stalo između njih i radosti onih dana kada su ove pjesme tek postajale popularne.

Band  zaslužuje divljenje i za ispoljenu čvrstinu i za profesionalnost, ne razmeće se rutinom do samoizrugivanja, uobičajenom na reunijama veterana. Sergej Kreso bubnjao je precizno i vodio band kroz sve različite stilove, od hard rocka preko reggaea do rock-balada. I bio je jedini kratke kose. Zoran Šerbedžija na gitari i Dario Tobolk na basu  izgledali su poput okorjelih dugokosih gitarskih heroja, a nastupili poput energičnih klinaca gladnih svirke. A pjevač Vlado Morrison predstavljao je neku kombinaciju buljavosti i izboranosti Iggy Popa sa zauvijek mršavim sexy tijelom onog tipa iz Black Crowesa.

Nekako, bio je upravo savršen pjevačza ovu prigodu: snažnog, visokog glasa, razigran u gestikulaciji sa publikom, macho - ali dovoljno skroman da ne preraste u vlastitu karikaturu. Izvodio je vratolomije po klimavim stolovima koji su mu služili kao catwalk prema publici.

Jedna za drugom nizale su se prepoznatljive pjesme, i mada su mi poneke zvučale kao naivna mješavina engleske pribranosti i njemačkog patosa, sve do jedne imale su ono nešto prepoznatljivo i zapaljivo, tipično za ex-Yu rock koji znam. Izrazito pjevljive, sve do jedne.

I tada je najavljena zvijezda večeri: Elvis J. Kurtovich, vodeći čovjek sarajevskih New Primitivesa. Nikada do tada nisam čuo za njega, niti ga vidio; no bio je različit od svega što sam očekivao. Usred svih ovih kosatih rockera pojavio se on u sivom odjelu, sa sunčanim naočalama, kratkom prosjedom kosom, povučen i pomalo nespretan u svojim pokretima na sceni. Publika ga je oduševljeno pozdravila, Vlado i ostali mu prepustili sav neophodan prostor; no on baš i nije bio zainteresiran glumatati ulogu zabavljača narodnih masa.Umjesto toga, otpjevao je nekoliko pjesama nenametljivim, suhim glasom, povukao se u sjenu  prikupivši vremena da se vrati pod svjetla reflektora. Ipak, nepobitno je postojanje neke enigme oko ovog tipa. Bilo je to sasvim u  skladu sa njegovim izvornim načelima, kada je - kako mi prijatelji rekoše - bio inspirator svoje generacije i to ne zato što je veličao pop glazbu nego baš zato što ju je dekonstruirao i ismijavao. Tu i tamo stao bi pred mikrofon i odrecitirao jasno ironične, suhe i duhovite monologe. Svuda oko mene ljudi su ga skoncentrirano slušali i pucali od smjeha na očito vrlo precizno ciljane šale koje samo on zna napraviti. U večeri koja je ionako bila oslobođena lažnih sentimenata, on je gotovo personificirao poruku koja bi mogla glasiti: take all of this very seriously, but never take it seriously at all.

Chris Keulemans, nizozemski pisac i novinar

http://www.theamericanineverwas.net

prijevod: Sonja Sotirov
na vrh stranice
2004©
 
English